Sergej Jesenjin

Osjećam

Osjećam, draga, osjećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam srećan
što odlazim zaista.

Jesenjih se noći sjećam
dok sijenke breza kruže.
Što dan nije bio vječan,
a mjesec blistao duže.

Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svijetu."

I danas lipa cvjeta
i osjećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga ljeta
cvjetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati

***

I vjernošću ne muči me,
vjernost svaka meni smeta.
Ko pjesnika rodiše me,
ljubiću te ko poeta.

***

Neka zvoni pjesma,
nek se pjesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.

Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.

***

Izljubiću te, taći tijelom
i kao s drugom poć u dom.
Ja voljeh djevojku u bijelom,
sad plavu volim dušom svom

LJUBAV

U Jesenjinovom životu žene su igrale velik ulogu.On je uvijek za sobom vukao bezbroj krupnih i sitnih ljubavi i prljavih avantura.Ali najviše se u njegov život uvlaci cuvena igracica Isidora Dunkan.Po nekim ova perverzna strankinja bila je kobna za Jesenjina kao i ubica Dantes za puškina.Prije susreta sa Isidorom, Jesenjin se u doba imažizma rastao sa svojom prvom ženom Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao kcerku Tatjanu i sina Konstantina.Taj prvi boemski brak bio mu je više dosadan i on se postarao da ga raskine.Uskoro za ovim je na sceni Isdora Dunkan.Jesenjinova veza sa njom je dovela do braka kojim se bavila u pocetku ruska, zatim evropska i americka javnost.Za one koji su pratili život velike umetnice i talentovanog liricara to je bio ne brak vec niz interesantnih senzacija.Odmah poslije poznanstva balerine i pjesnika se po Moskvi o ljubavi jesenjina koji nije znao nijedan jezik sem ruskog i Isidore koja na tom jeziku zna nekoliko rijeci.A javno se prica o njima tek kada se Jesenjin sasvim preselio u palatu Balašova;kada u školi pocinju orgije i tuce; i kada zaslepljena Isidora juri Jesenjina po Moskvi.Obicnim ljudima smešni su odnosi žene, na zalasku lepote i strasti, i pjesnika u punom sjaju mldosti.I dok malogradani povodom 26 na prema 46 prave šale,ljubavnicima je sve jasnije da jendo bez drugog ne mogu.A evo kako je stvarno došlo do jedinstva dveju ploti i dveju duša, najzad i do tragike umornih putnika.Sirovi seoski pjesnik, talentovan, bujan i željan slave, uspjeha i ljubavi našao se kraj žene koja je bila olicenje vjekovne kulture Zapada.Zacaran on gleda kao u cudo, ne znajuci šta da radi "sa svojim rukama i nogama", u ženu u cijem svakom pokretu se ogleda "ljepota anticke harmonije".A još kada prvi put vidi njenu igru,on oseca strast koja okiva i Isidoru.Da ga odvoji od nocnih lokala, prljavih žena, pijanih drugova koji su ga nagovarali da bježi u Persiju;da bi ga spasila za književnost i sebe, pristaje da se vjencaju.sutradan po vencanju Isidora i Jesenjin su na moskovskom aerodromu i njihova lica blistaju od djecije radosti.Oni se gledaju sa "puno nežnosti i ljubavi" ocekujuci u "buducnosti nešto novo nešto lijepo i neobicno".Ne znajuci šta ce sa rukama, pjesnik za trenutak nekako nesvjesno ovija oko ruke Isidorin šal. kao da vezuje suprotna svjeta i dva ista kraja.A kada uzlecu poput Ikarovih snova, za njima ostaje zemlja mladosti i revolucije, puna nevolja i briga, sa problemima oskudice, gladi, epidemije i Nepa.A u Jesenjinovom djelu, i knjiga stihova Ispovijest mangupa, sa tužnim motivima gradanina i boema.Kada 11.maja 1922. Jesenjin i Dunkan stižu u Berlin niko nije srecniji od njih.Ali taj san u luksuznom hotelu Adlon ne traje dugo.Otpocinju i ovde prvo nesporazumi, onda sukobi i skandali koje štampa pretvara u senzacije.

Tugujem... Tegobno breme

U srcu od jeda i leda.

Dosadno glasa se vreme

Sto mi ni predaha ne da.

Legnem, a cemerne misli

Drze me, mozak mi stisli

Zvuci, u glavi se vrti.

O, sta cu? Dusu ce strti

Zivot, da jadna mi klone.

Niotkud utehe zrak.

Dah mi se gasi i tone

U tu divljinu, u mrak.

Sudbino, zaSto nas snadje?

Zivot je gorak i siv.

Gde glava spokoj da nade?

Tesko je biti ziv.

RUSIJA


Mi mnogo toga jos ne znamo,

pitomci lenjinskih pobjeda

i pjesme nove

po starom pjevamo,

kako smo ih culi od bake i djeda.

Drugovi! Drugovi!

Kakav je raskol u zemlji bio,

u veselome vrenju kakva bol!

Znate, zbog toga i ja bih htio,

dignuvsi hlace,

stici komsomol.

Ja ne krivim one sto odlaze -

no kad su se starci

sa mladima gnali?

Oni su ko raz kraj neke staze,

da istrunu, ostali i pali.

I ja, ja sam -

srca mi mlada, ni stara -

da budem dubre od vremena izabran.

Da li mi zato kafanski zvuk gitara

donosi slatki san?

Gitaro mila,

zvoni. zvoni!

Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja

izbrise one otrovane dane

bez njeznosti, i srece, i pokoja.

Vlast sovjetska je svemu kriva

i zbog toga se s njome sporim,

sto mladost moja, mladost ziva

u njenoj borbi ne izgori.

Sto vidjeh ja?

Ja vidjeh samo borbe ljute

i umjesto pjesama

slusah kanonadu.

Nisam li zbog toga glave zute

trcao po zemlji dok ne padoh?

No sretan sam.

Iz vjetra sto je vio

nezaboravne ja iznesoh sanje.

Vihor je moju sudbu okitio

u zlatnozuto cvjetno tkanje.

Ja nisam covjek novi!

Cemu kriti?

U proslosti sam jednom nogom sada,

i htijuci sa novom vojskom biti

ja drugom nogom sklizem se i padam.

No ima i drugih,

kakva steta.

Nesretniji su i jos vise pate.

Oni su kao trunje sred reseta

u vremenu koje ne mogu da shvate.

Znadoh ih ja

i vidjeh im oci:

tuznije su od ociju krava.

Sred mirnih ljudskih nastojanja

ko bara im se krv zgrusava.

I tko bi da tu baru muti?

Ne dajte,

bit ce zadah smrada.

Oni ce sami istrunuti

zajedno sa liscem listopada.

No ima i drugih,

sto vjeruju u ovo

i u budcnost upiru pogled pitom.

Oni zbore o zivotu novom,

no zbunjeno se ceskajuci pri tom.

Slusam ja. I jos se zivo sjecam

o cemu spletkare te seljacke lije.

- Sa Sovjetima zivjet - kakva sreca ...

Treba nam platna... Ni cavala nije.

Bradonjama ovim treba malo

za njihov zivot:

krumpira i hljeba.

Zasto nocu psujem, sto mi stalo

do nesretnoga i glupoga zrijeba?

Zavidim onome

koji je zivot proveo u boju

i branio ideju cvrst ko stijena.

A ja, izgubih svijetlu mladost svoju,

cak vise nemam niti uspomena.

Kakva sramota!

Kakva bijeda, jao!

Meni su ove ceste bile male.

Ja mogoh dati,

ne to sto sam dao,

sto dadoh lako, i kao od sale.

Gitaro mila,

zvoni. zvoni!

Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja

izbrise one otrovane dane

bez njeznosti, i srece, i pokoja.

Ja znadem - vino ocaju ne prija.

Samoca i pustos

ne izlijece bol.

Znate, zbog toga htio bih i ja,

dignuvsi hlace,

stici komsomol.

Zalosti moja

Zalosti moje kad te gledam!
O, kakva bol, o, kakva tuga!
Kao da stobom jesen blijeda
pruza nam samo bakar luga.

Tudje su usne sve raznijele
toplinu tvoju, trepet tijela.
Kao da nam je duse svele
kisnica ledena obuzela.

Pa sta! Zar da se i nje plasim!
Drugu znam radost ovog puta.
Sve nestade pod nebom nasim
sem vlaga ta i trulez zuta.

Pa ni za sebe ja ne sazdah
tih zivot, predan osmjesima.
Koliko malo predjoh staza,
koliko grijesih ja na njima!

Zivote, smijesno nesuglasje!
Tako je bilo i ostace.
Kostima golim breze krase
bastu, to groblje, ko krastace.

A kao gosti baste, i mi
uvenucemo, pasti nijemo.
Kad nema cvijeca vec u zimi
zasto da za njim tugujemo?

Necemo vise

Necemo vise gazit po lobodi,
lutati grmljem, ni traziti trag.
Sa snopom vlasi svojih poput zobi
iz snova mojih nesta lik tvoj drag.

S bojom na kozi jagoda rumenih,
ko rujni suton kad tone za brijeg,
njezna i lijepa ti si bila meni,
nalik na bijeli i blistavi snijeg.

Ociju tvojih zrna uvenula,
zvonko ti ime iscezlo ko poj,
no ipak osta u naboru sala
nevinih ruku medni miris tvoj.

A kad na krovu zora njusku svoju
ko mace mije, dok u vjetru poju,
o tebi krotki donose mi glas.

Da si mi bila san, pjesma i sreca,
cesto mi plava dosaptava noc.
Tko sebi sazda gipki stas i pleca,
taj svijetle tajne otkrio je moc.

Necemo vise gaziti po lobodi,
lutati grmljem, ni traziti trag.
Sa snopom vlasi svojih poput zobi
iz snova mojih nesta lik tvoj drag.

Podržavanje pesmi

Pojila si konja iz dlana u hodu,
A breze su smerno gledale u vodu.

Vrebao sam tajno povezaču štavu,
Uvojcima crnim lokrivenu glavu.

I želeo strasno uz šapat brzaka
Da poljubac otmem sa usne od maka.

Al nestašno ti si, mahnuvši mi rukom,
Nestala uz zveku potkovica trkom.

Nepovratno dani odoše u roju...
Video sam tako i sahranu tvoju.

I uz plač opela, uz pojanja jeku,
Kao da sam čuo potkovica zveku

Ova pesma je tako lepa. I tako tuzna Tipicno za Jesenjina